Ljubicina svilena priča

Dvorište moje bake – misli lete i vraćaju me opet u djetinjstvo. Dud, drvo duda – marus nigra (crni dud) i marus alba (bijeli dud). Čuje se žamor, smijeh i igra djece umrljane od berbe crnog duda. Umrljala sam se i ja. Lijepa bijela haljinica sa crvenom čipkastom kragnicom potpuno umrljana i flekicama obilježena. Gledam i divim se – koliko ljepote u svakoj flekici, koliko ljepote u aromi duda, koliko savršenosti u jednom dudovom stablu. Čujem mamin glas koji kao pjesma odzvanja – i ovu si haljinicu uspjela flekicama uljepšati. Jesam mama i ovu i još puno narednih.

Uvijek sam se divila tom magičnom drveću duda.  Njegova ljepota i interesantan plod i tada su plijenili moju pažnju. Stabla duda već odavno nema u bakinom dvorištu – došli su drugi ljudi, novi klinci, tradicije, plodovi. Međutim, 40 godina kasnije – ja se vraćam njemu susrećemo se dud, dudov svilac i ja ponovo. Dudov svilac – uvaženi, vrijedni, radišni, slobodan u prirodi daje najljepšu svilu. A svila – uvažena, gorda, lijepa, nježna. Kraljica. Takav je i dud bio – ponosan, plodonosan, lijep.

Ono sto sam sa sigurnošću znala kada sam krenula u Danel priču – bilo je to da priča mora biti zagrnuta cijenjenom svilom. Sve vrste svile su za mene posebno lijepe bajkovite priče, krenuvši od samih svilenih vladarskih vlakana – floreta, bureta pa do sirove, grež svile  koja opet svoju sirovu ljepotu ima. Proces izrade svile do samog konačnog estetski lijepog svilenog vlakna je nešto što me uvijek iznova oduševljava i inspirira. Danel je morao biti svileni. On jeste svileni jer je poseban. Zbog svoje ljepote, lepršavost, razigranosti, nježnosti, sjaja, savršenosti. Svila kao kraljica vlakana stoji na prestolju Danel brenda i kao takva egzistira.

Traje ova svilena priča, i trajat će dok je dudovog svilca, divlje ili čiste svile, a i nas žena koje pričamo svoje svilene priče i bajke.

Napisala Ja – Danelova mama

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.