Tamo gdje sam svoja – priča o svili, djetinjstvu i Danel studiju

Svila je ono što me uvijek vrati u djetinjstvo.
Nije to samo tkanina – to je osjećaj, uspomena, dodir koji traje i kad ruke ostanu prazne.

Moja mama voli nositi marame, a i moja baka Lena voljela je nositi svilene marame. Imala ih je, sjećam se, u svim bojama – plavu poput neba pred kišu, crvenu kao zrele trešnje i jednu bijelu, najnježniju, koju je čuvala za posebne dane.
Imala je i crnu, ali… draže su mi bile one u bojama.

Uvijek je mirisala na Niveu i sapun.
Kad bi me grlila, osjetila bih taj miris i lagani šuštavi dodir svile po obrazu.

Kao dijete, kada bismo išli u Makedoniju, uzimala sam joj marame iz ormara i igrala se princeze.
Nikad mi nije zamjerila. Samo bi se nasmijala i rekla:
“Svila je nježna, moraš je čuvati.”
Tada nisam razumjela što je to značilo.
Danas razumijem.

Svi imamo neko mjesto gdje vrijeme stane, gdje možemo disati punim plućima i biti ono što stvarno jesmo.
Za mene, to mjesto je jedan studio pun tkanina, krojeva i snova. To je Danel Fashion Studio.

Svaki put kada kročim unutra, dočeka me miris tkanine i tiho zujanje šivaćeg stroja.
Zidovi su prekriveni skicama, izrezima, trakama i komadićima čiste kreativnosti. Sve izgleda kao haos, ali za mene – to je savršeni red.

U tom kutku, među svilom i tkaninom,
nisam samo žena koja voli modu – tu sam umjetnica.

Mogu birati boje koje mi pašu, crtati haljine koje govore umjesto mene i stvarati nešto što nije postojalo prije mog dolaska.

U Danelu ne postoje “krive mjere” ni “pogrešni stilovi”.
Tamo je dozvoljeno biti drugačiji, glasniji, šareniji – ili potpuno jednostavan.

Tamo sam svoja.

Kad odem iz studija, u džepu mi ostane komadić tkanine –
 podsjetnik da je negdje na svijetu kutak u kojem moje ideje vrijede.

Danel Fashion Studio je moje sigurno mjesto gdje sam – i uvijek ću biti – potpuno svoja.